Partnerstvo za mir

Program Partnerstvo za mir, pokrenut 1994. godine, je program praktične bilateralne saradnje između NATO-a, u celini, i pojedinačnih država koje u njemu učestvuju.

vezba-u-nemackoj-vojska-srbije.jpg
Osnovni cilj Partnerstva je unapređenje reforme, izgradnja međusobnog poverenja i uvećanje sposobnosti partnerskih država za očuvanje mira i bezbednosti na dobrovoljnoj, fleksibilnoj i transparentnoj osnovi.

Saradnja u okviru Partnerstva za mir sprovodi se na onom nivou i onom brzinom koju samostalno određuje svaka partnerska država. Partnerstvo za mir zasniva se na saradnji i zajedničkom delovanju sistema odbrane suverenih država i nema jasno obavezujući karakter u međunarodno-pravnom smislu, već se isključivo uvažavaju principi dobrovoljnosti i samostalnog opredeljivanja.

Čitav razvojni put Partnerstva za mir odlikuju inicijative i konkretne mere da se ono unapredi i učini operativnijim. Ovaj program poslužio je i kao model za neke druge oblike partnerske saradnje NATO-a, kao što je, na primer, Istambulska inicijativa za saradnju.

U poslednje vreme intenzivirani su procesi objedinjavanja svih postojećih programa saradnje i mehanizmi razvijeni pod okriljem Partnerstva za mir postaju otvoreni i za ostale inicijative saradnje sa partnerima.

Republika Srbija u Partnerstvu za mir


Od perioda postojanja Republike Srbije kao sastavnog dela SFRJ, pa do danas, Srbija je imala različite oblike saradnje sa NATO-om, od formalnog savezništva u okviru Trećeg balkanskog pakta (1948–1953), do obuke i školovanja pripadnika JNA u državama članicama NATO-a. Intenzitet ove saradnje varirao je u zavisnosti od političkih dešavanja u proteklim decenijama.

Konkretan korak u uspostavljanju saradnje u okviru Partnerstva za mir učinjen je krajem aprila 2002. godine, kada je vlada Savezne Republike Jugoslavije usvojila preporuku Vrhovnog saveta odbrane o pokretanju procesa pristupanja ovom programu.

Državna zajednica Srbija i Crna Gora podnela je, 19. juna 2003. godine, zvaničan zahtev Alijansi za prijem u Partnerstvo za mir.

Radi pripreme državne zajednice za učešće u Partnerstvu za mir, NATO je, 30. juna 2003. godine, pokrenuo poseban program za Srbiju i Crnu Goru: Prilagođeni program saradnje (eng. Tailored Cooperation Programme, TCP). Prilagođeni program saradnje podrazumevao je učešće na kursevima u NATO školi u Oberamergauu, seminarima i konferencijama, a najveći doprinos predstavljalo je učešće pripadnika Vojske Srbije, u svojstvu posmatrača, na određenom broju vojnih vežbi Partnerstvo za mir.

Republika Srbija pozvana je da pristupi Partnerstvu za mir na samitu NATO-a u Rigi 29. novembra 2006. godine, zajedno sa Bosnom i Hercegovinom i Crnom Gorom. U skladu sa ovim pozivom i odlukom Vlade Republike Srbije, predsednik Republike Srbije Boris Tadić potpisao je Okvirni dokument 14. decembra 2006. godine u Briselu, čime je Srbija i formalno postala učesnica Partnerstva za mir. Takođe, u Prezentacionom dokumentu o ciljevima Republike Srbije u Partnerstvo za mir jasno je istaknuto da će učešće Srbije u PzM biti u skladu sa ekonomskim, finansijskim, ljudskim, materijalnim i ostalim mogućnostima.

Republika Srbije je, kao svaka država-partner, samostalno izradila Prezentacioni dokument i u njemu predstavila političke ciljeve svog učešća u Partnerstvu za mir, oblasti saradnje za koje je zainteresovana radi ispunjenja tih ciljeva, kao i resurse i sredstva koje namerava da stavi na raspolaganje za aktivnosti ovog programa. Ovim dokumentom predstavljen je političko-vojni okvir za obim, intenzitet i sadržaj saradnje sa NATO-om. To je jedini dokument koji partnerske države samostalno izrađuju, dok su svi ostali rezultat usaglašavanja i dogovora.

Opredeljena za unapređenje saradnje i zajedničkog delovanja sa državama-članicama NATO-a i ostalim državama-partnerima na izgradnji globalne, regionalne i nacionalne bezbednosti, Srbija u svom prezentacionom dokumentu izražava spremnost da preuzme deo odgovornosti za stabilan i trajan mir u regionu, učestvuje u mirovnim operacijama sa mandatom UN i dostigne interoperabilnost oružanih snaga sa snagama država članica NATO-a. Republika Srbija svojim angažovanjem u aktivnostima Zajedničke bezbednosne i odbrambene politike i učešćem u Partnerstvu za mir jača sopstvenu bezbednost i dijalogom i saradnjom doprinosi miru i stabilnosti u regionu, jačanju dobrosusedskih odnosa i rešavanju svih spornih pitanja mirnim putem.

U svom Prezentacionom dokumentu, Srbija je istakla nameru da aktivno učestvuje u Partnerstvu za mir, na osnovu postojećih sadržaja tog programa, kao i dosadašnje saradnje sa Alijansom. Takođe, Srbija ističe spremnost učešća u gotovo svim uspostavljenim mehanizmima Partnerstva za mir, uključujući i Individualni akcioni plan partnerstva (IPAP), što ukazuje na mogućnost intenzivne saradnje sa Alijansom, prilagođene obostranim interesima. Vlada Republike Srbije je u februaru 2011. godine usvojila Zaključke o pokretanju procedure za izradu IPAP između Republike Srbije i NATO-a.

Prezentacioni dokument Republike Srbije, za razliku od ostalih prezentacionih dokumenata država u regionu, ne predviđa članstvo Srbije u NATO-u, čime se, za sada, isključuje učešće Srbije i u Akcionom planu za članstvo (MAP), kao mehanizmu Partnerstva za mir za sveobuhvatne pripreme u procesu pristupanja neke države Alijansi.